101. brigada Hrvatske vojske (Zbora narodne garde)

Prema planovima iz travnja 1991, Štab Teritorijalne obrane (ŠTO) grada Zagreba odlučio je ustrojiti četiri zagrebačke pričuvne brigade Zbora narodne garde (ZNG), među kojima i 101. brigadu na području Susedgrada. Prvi zapovjednik brigade, zadužen za njezino ustrojavanje, bio je Stanislav Krulić, zapovjednik sektorskog ŠTO Zagreb Zapad. Mobilizirana je jedna bojna koja je od 28. lipnja do 5. srpnja, zbog rata u Sloveniji, zajedno s drugim snagama osiguravala zapadne prilaze Zagrebu. Početkom kolovoza zapovjednikom brigade imenovan je Ivica Hrnčić, a brigada je bila podređena Zapovjedništvu Zagrebačkog korpusa ZNG (od 1. listopada Zapovjedništvo 3. operativne zone Zagreb, OZ Zagreb). Tijekom ljeta brigada je popunjavana i ustrojavana, a nakon jačanja agresije na Hrvatsku u cijelosti je mobilizirana 18. rujna 1991. godine. Po sastavu, osnovu brigade činili su zapovjedništvo i tri pješačke bojne te je po ustroju trebala imati oko 2200 pripadnika.

Kao i većinu hrvatskih snaga u to vrijeme, brigadu je obilježio manjak naoružanja, opreme, zapovjednog sastava te nedefinirani odnosi s nadređenim zapovjedništvima zbog čega su prve borbene zadaće samostalno izvodile još nedovoljno osposobljene pojedine bojne i satnije brigade. Tijekom rujna 1991. postrojbe brigade sudjeluju u blokadi vojarni Jugoslavenske narodne armije (JNA) u Zagrebu i okolici. Od 27. rujna do 6. listopada na tada kritično novljansko bojište u zapadnoj Slavoniji upućena je 1. bojna, a potom i drugi, manji dijelovi brigade te Prva samostalna satnija Podsused, otada podređena 101. brigadi. Podređena Zapovjedništvu obrane Novske, brigada je izvodila aktivnu obranu od granice s Bosnom i Hercegovinom (BiH) na rijeci Savi do Novog Grabovca, sa zadaćom sprječavanja daljnjeg prodora snaga JNA. Na ovom terenu ranjen je prvi pripadnik 101. brigade.

Nakon novljanskog bojišta brigada je prebačena na obrambene položaje na rijeci Kupi, južno od Zagreba, i ponovno se angažirala u blokadama vojarni JNA. Osvojenim naoružanjem i opremom iz vojarne u Velikoj Buni opremljena je većina pripadnike brigade.

Istovremeno, na lasinjskom bojištu nalazila se 2. bojna i Zapovjedništvo brigade koji su s ostalim hrvatskim snagama na tom području trebali spriječiti prijelaz snaga JNA i pobunjenih Srba na lijevu obalu Kupe. Hrvatske snage su 7. listopada bile prisiljene na povlačenje iz Lasinje, a snage JNA su u području Jamničke Kiselice prešle na lijevu obalu Kupe odakle su 19. listopada potisnute natrag na desnu stranu rijeke. Na lasinjskom bojištu poginula su prva dva pripadnika 101. brigade.

Brigada je 11. listopada 1991. podređena Gradskom ŠTO Zagreb te je ponovno necjelovita raspoređena na šire područje Stupnika i Rakova Potoka, sa zadaćom sprječavanja prodora oklopno-mehaniziranih snaga JNA iz blokiranih vojarna u Zagrebu i okolici prema Kupi.

Krajem listopada 1991. Zapovjedništvo 3. OZ Zagreb planiralo je istovremenim napadom na pokupsko-glinskom smjeru te na području Nebojana i Lasinje isforsirati prijelaz na desnu obalu Kupe, potisnuti snage pobunjenih Srba i JNA, uspostaviti mostobran i stvoriti uvjete za oslobađanje okupiranog područja Banovine i Korduna. U ovoj akciji postrojbe 101. brigade, podređene Sektorskom ŠTO Jug, trebale su djelovati na pokupsko-glinskom smjeru uz 10. brigadu TO iz Velike Gorice kao nositelja napada. Međutim, na dan napada njihovu zadaću na glavnom smjeru napada bile su prisiljene preuzeti postrojbe 101. brigade. U napadu, koji je započeo ujutro 28. listopada, diverzantski vod brigade pod jakom je vatrom uspio prijeći porušeni most u Pokupskom i uspostaviti mostobran što je omogućilo uvođenje ostalih snaga brigade (1. bojna, dijelovi 3. bojne, 1. samostalna satnija Podsused). Akcija forsiranja Kupe te uspostava i držanje mostobrana bili su prvo borbeno djelovanje takve vrste tijekom Domovinskog rata. Iako su pripadnici brigade uspjeli prodrijeti tri do pet kilometara u dubinu i držati mostobran 72 sata, čime su osigurali preduvjete za uvođenje svježih snaga za daljnji napad, njihov uspjeh nije iskorišten, jer se nije uspjelo izgraditi pontonski most u Pokupskom za prebacivanje oklopno-mehaniziranih snaga i jer postrojbe Hrvatske vojske (HV) na području Nebojana i Lasinje nisu krenule u napad. Zbog toga, kao i zbog snažnog protunapada srpskih snaga 30. listopada, postrojbe 101. brigade izvukle su se na početne položaje na lijevu obalu Kupe.

U raščlambi akcije, Zapovjedništvo brigade priznalo je nedovoljnu pripremljenost i osposobljenost za složena napadna borbena djelovanja, istaknulo loše planiranje akcije i odgovornost nadređenog Sektorskog ŠTO Jug koji nije odobrio angažiranje dodatnih snaga 101. brigade. U tim okolnostima 7. studenoga 1991. novim zapovjednikom brigade, umjesto Ivice Hrnčića, imenovan je Jozo Petrašević, koji ostaje zapovjednik do kraja Domovinskog rata. Priključivanjem 2. bojne ostatku postrojbi na području Pokupskog po prvi put tijekom Domovinskog rata na jednom terenu našla se cijela brigada.

Nakon izvlačenja s pokupskog bojišta i popune u vojarni u Jastrebarskom, brigada 18. studenoga 1991. dobiva novu zadaću na istočnoslavonskom bojištu za koju je ojačana 3. bojnom 100. brigade Zagreb – Centar, koja se službeno naziva 4. bojna 101. brigade i podređena je Zapovjedništvu 1. OZ Osijek. Time je 101. brigada postala prva zagrebačka i općenito prva brigada HV koju je Glavni stožer HV cjelovitu uputio na izvršenje borbene zadaće na tako veliku udaljenost od matičnog područja. Zadaća brigade bila je učvršćivanje bojišnice u istočnoj Slavoniji u trenutku općeg napada snaga JNA i pobunjenih Srba nakon zauzimanja Vukovara.

Brigada je raspoređena južno od Osijeka (na crti Livana – Briješće – Antunovac – Ivanovac – Bobotski kanal – rijeka Vuka – Paulin Dvor – Hrastin – Veliki kanal Vuke) sa zadaćom sprječavanja izbijanja srpskih snaga na prometnicu Osijek – Đakovo, dovođenja obrane Osijeka u (polu)okruženje i daljnjeg prodora prema zapadnoj Slavoniji. Inženjerijsko utvrđivanje položaja (izradba skloništa, kopanje rovova i zaprječivanje) bila je prva zadaća brigade. Nedostatak oklopno-mehaniziranih, protuoklopnih i topničkih sredstava donekle se nadomještao topničkom potporom ostalih brigada HV.

U izravnim borbama koje su uslijedile nakon prvotnih topničkih napada, postrojbe brigade u dva su navrata, 27. studenoga i 4. prosinca 1991, uspješno odbile snažne tenkovsko-pješačke napade srpskih snaga na selo Paulin Dvor nanijevši im znatne gubitke. Brigada je u prvom napadu imala devet poginulih i petnaest ranjenih pripadnika. Sljedećeg dana, 5. prosinca, zbog iznenadnog napada srpskih snaga iz više smjerova i prodora u središte sela Antunovac snage brigade u selu (2. i dio 4. bojne) razdvojene su te su se zbog nedostatka protuoklopnih sredstava morale povući iz Antunovca koji su do kraja dana zauzele srpske snage.

Nakon stabilizacije crte bojišnice, brigada je predavši položaje, 9. prosinca 1991. upućena u Zagreb na desetodnevni odmor, popunu i kratku obuku. Po povratku u istočnu Slavoniju brigada je zauzela crtu obrane: lijevo Bobotski kanal, desno most na Velikom kanalu rijeke Vuke u Hrastinu, po dubini Jurjevac Punitovački – Beketinci, sa zadaćom sprječavanja daljnjeg prodora srpskih snaga koje su svakodnevno iz uporišta u Paulin Dvoru (okupirale su ga 16. prosinca dok je brigada bila u Zagrebu), Ernestinovu, Petrovoj Slatini, Koprivni i Šodolovcima otvarale topničku i tenkovsku vatru, pokušavši i nekoliko slabijih pješačkih napada koji su odbijeni.

Sklapanjem Sarajevskog primirja u siječnju 1992. topnički napadi postali su rjeđi, a ponovno su se pojačali u travnju 1992. izbijanjem rata u BiH. Relativno mirno razdoblje iskorišteno je za utvrđivanje, dodatnu obuku i vježbe na vojnom poligonu u Nabrđu kraj Đakova. Sredinom ožujka provedena je reorganizacija zapovjednog sastava te demobilizacija i domobilizacija tako da je brigada krajem ožujka 1992. imala 1707 pripadnika. Iz sastava brigade izašla je demobilizirana Prva samostalna satnija Podsused.

Krajem svibnja 1992. brigada je podređena Zapovjedništvu obrane grada Zagreba, a od 2. ožujka 1993. do kraja rata Zapovjedništvu Zbornog područja (ZP) Zagreb. Tijekom boravka u istočnoj Slavoniji brigada je imala dobru suradnju sa susjednim postrojbama, kriznim stožerima i mještanima sela u svojoj zoni odgovornosti. Na ovom bojištu stradao je i bio ranjen najveći broj pripadnika brigade.

Boravak brigade na istočnoslavonskom bojištu trajao je do 26. lipnja 1992. kad se, predavši položaje 132. brigadi HV, vraća u Zagreb. Brigada je demobilizirana i prevedena u pričuvu, osim užeg Zapovjedništva brigade koje je do operacije Oluja pripremalo i uvježbavalo postrojbe i pripadnike brigade za oslobađanje okupiranih područja. U to vrijeme povećan je ustroj brigade s topničko-raketnim divizijunom i bitnicom protuoklopnoga lansirnog kompleta 9K-11. Dio pripadnika prešao je u 145. i 153. brigadu HV.

Nakon tri godine u pričuvi, 31. srpnja 1995. započela je mobilizacija brigade radi sudjelovanja u operaciji Oluja na Banovini. Iako je brigada uvježbavana za uporabu u drugoj etapi operacije prema Glini, neposredno prije operacije dobila je novu obrambenu zadaću na području Komareva gdje je trebala preuzeti crtu obrane od 57. brigade HV. Ne stigavši ni preuzeti te položaje, samo sat vremena prije početka operacije brigada je ipak uključena u napadna borbena djelovanja uz promijenjenu zadaću pa je umjesto uvježbavanoga smjera prema Petrinji sa zapada i Glini iz smjera Šestanja i Pribilović brda, angažirana prema Dvoru na Uni na smjeru istočno od Petrinje. Nasuprot tim položajima nalazili su se utvrđeni obrambeni položaji Samostalnog odreda Sisak – Caprag iz sastava 39. (banijskog) korpusa Srpske vojske Krajine (SVK).

Ujutro 4. kolovoza 1995. brigada je iz pokreta krenula u napad, nedovoljno popunjena ljudstvom, vozilima i streljivom, bez mina i raketa za topničko-raketne postrojbe, bez vježbe gađanja i bez zapovijedi za napad. Prvog dana operacije postrojbe brigade pretrpjele su velike gubitke. Druga satnija 2. bojne (poslana u napad bez znanja zapovjednika brigade na usmenu zapovijed zapovjednika ZP Zagreb) upala je u zasjedu te je imala pet poginulih, jednoga nestalog i sedam ranjenih pripadnika, dok je 3. bojna imala sedam ranjenih pripadnika.

Nakon konsolidiranja stanja brigada je od novoimenovanoga zapovjednika hrvatskih snaga na Banovini general-pukovnika Petra Stipetića dobila izmijenjeni smjer napada (na glavnom smjeru napada snaga ZP Zagreb): Blinjski Kut – prema cesti Žirovac – Dvor na Uni, između Zrina i sela Trgovi. Ujutro 6. kolovoza 1995. postrojbe brigade probile su obranu Samostalnog odreda Sisak – Caprag SVK i oslobodile Blinjski Kut, Sjevernu Kosu i Bestrmu. Toga dana hrvatske postrojbe probile su cijelu crtu obrane pobunjenih Srba na Banovini, oslobodile Petrinju, Glinu i Hrvatsku Kostajnicu, što je olakšalo daljnje napredovanje svih postrojbi jer organizirane obrane snaga SVK, koje su se povlačile prema Dvoru na Uni, više nije bilo. U sljedećim danima brigada je nastavila napredovati čisteći teško prohodno šumovito područje Zrinske gore od zaostalih grupa razbijene SVK, a 9. kolovoza izbila je na cestu Glina – Dvor na Uni u predjelu sela Trgovi. Poslijepodne 10. kolovoza 1995. postrojbe brigade izbile su na državnu granicu s BiH čime su ispunile zadani cilj. U operaciji Oluja sudjelovalo je 2525 pripadnika brigade, koji su tijekom operacije oslobodili i pretresli oko 350 km² okupiranog područja Banovine. Tom prilikom poginulo je pet pripadnika brigade, jedan je nestao, a 19 ih je ranjeno. Brigada se u Zagreb vratila 14. lipnja 1995. čime je završen ratni put brigade.

Nakon rata brigada je bila u mirnodopskom ustroju do lipnja 2001. kad je ukinuta i u smislu mobilizacijskoga razvoja. U deset godina postojanja kroz brigadu je prošlo 7225 pripadnika uglavnom s područja Susedgrada, Zaprešića, Medveščaka i Sesveta te iz drugih dijelova Zagreba i Zagrebačke županije. U Domovinskom ratu poginulo je 48 pripadnika brigade (od kojih su trojica izvorno bili pripadnici 3. bojne 100. brigade), jedan se vodi među nestalima, a 211 ih je ranjeno.

Ivan Radoš (2021–2023)