»Balvan-revolucija« (kolovoz 1990)

Bojkotirajući Hrvatski sabor, vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj istodobno je na velikom narodnom zboru u Srbu 25. srpnja 1990, u neposrednoj organizaciji Srpske demokratske stranke (SDS), proglasilo konstituiranje usporednoga Srpskog sabora sa Srpskim nacionalnim vijećem kao izvršnim tijelom te Deklaraciju o suverenosti i autonomiji srpskog naroda. U njoj je, među ostalim, istaknuto da srpski narod u Hrvatskoj polaže i pravo na odcjepljenje. Otvorenom radu dijela srpskih političara u Hrvatskoj na uspostavi političko-teritorijalne autonomije i proglašenju srpske autonomne oblasti u Hrvatskoj prethodilo je osnivanje Zajednice općina sjeverne Dalmacije i Like 27. lipnja 1990. u općinama u kojima je SDS osvojio vlast na izborima (Knin, Gračac i Donji Lapac).

Na narodnom zboru u Srbu Srpsko nacionalno vijeće odlučilo je provesti referendum o autonomiji srpskog naroda u Hrvatskoj, unatoč upozorenjima Ministarstva za pravosuđe i upravu Republike Hrvatske (RH) o nelegalnosti takvog oblika izjašnjavanja (referendum je službeno preimenovan u izjašnjavanje, no i dalje je bio nelegalan). Hrvatsko vodstvo procjenjivalo je da umjesto izjašnjavanja srpskog stanovništva o autonomiji, organizator referenduma namjerava destabilizirati vlast te izazvati strah i neizvjesnost među građanima Hrvatske. U pojedinim općinama srpsko stanovništvo se i otprije naoružavalo i pripremalo za oružanu pobunu.

Zbog najavljenog referenduma te pogoršane sigurnosne situacije i pojave straža u naseljima i naoružanih srpskih civila na prometnicama u dijelu dalmatinskog zaobalja, kao i prijetnji, Ministarstvo unutarnjih poslova (MUP) RH odlučilo je angažirati svoje snage. Njihov zadatak bio je da u »problematičnim« policijskim postajama na području općina u kojima srpsko stanovništvo ne poštuje legalnu vlast RH oduzmu naoružanje pričuvnog sastava policije. Te su snage 17. kolovoza 1990. oduzele dio oružja pričuvnoga sastava iz policijskih postaja u Srbu, Titovoj Korenici, Gračacu, Benkovcu i Donjem Lapcu, dok pokušaj preuzimanja oružja u Obrovcu i Kninu nije uspio. Nakon toga uslijedila su javna okupljanja srpskoga stanovništva u Obrovcu i Kninu, a prometnice na tome području koje su povezivale Dalmaciju s ostatkom Hrvatske blokirane su velikim kamenjem i balvanima, prema kojima je ovaj događaj u hrvatskoj javnosti postao poznat kao »Balvan revolucija«.

Prema kasnijem svjedočenju Milana Martića, jednog od vođa pobunjenih Srba u Hrvatskoj i inspektora policijske postaje u Kninu, policija u Kninu je nakon sastanka s vodstvom MUP RH održanog 5. srpnja očekivala da će hrvatski predsjednik Franjo Tuđman izdati nalog za oduzimanje naoružanja pričuvnoga sastava »milicije« te je bio pripremljen plan da se ono podijeli stanovništvu. Martić je izjavio da su 17. kolovoza predsjednik Skupštine općine Knin Milan Babić i predsjednik SDS Jovan Rašković tražili da se oružje pričuvnoga sastava policije podijeli narodu pa su potom Martić i nekolicina policajaca to organizirali i proveli. Prema nekim izvorima, iz policijske postaje u Kninu oteto je najmanje sto automatskih i poluautomatskih pušaka, deset puškomitraljeza, više od stotinu pištolja, dvije snajperske puške i veća količina strjeljiva. Također, iz skladišta »Industrogradnje« nedaleko od Knina odnesena je velika količina privrednog eksploziva i detonatora. U tim događajima sudjelovala je lokalna »milicija«, aktivisti SDS i naoružano stanovništvo. Na kninskom području proglašeno je ratno stanje, iako je Babić kasnije to opovrgnuo. U Gračacu su tijekom navedenih događaja okupljeni prosvjednici provalili u policijsku postaju, no nisu uspjeli uzeti policijsko naoružanje.

Policijske snage s oklopnim transporterima, koje su istoga dana krenule iz Zagreba prema Dalmaciji kako bi uvele red, okupljeno srpsko stanovništvo zaustavilo je na državnoj cesti u Titovoj Korenici te su se one povukle prema Slunju. Drugi dio policijskih snaga, koji je prema području pobune krenuo u tri helikoptera, zaustavila je Komanda 5. zrakoplovnog korpusa Jugoslavenske narodne armije (JNA) putem Kontrole letenja Bihać, zapovjedivši da se vrate u Lučko jer će u protivnom na njih biti poslani zrakoplovi JNA, što se doista i dogodilo pa je intervencija prekinuta.

Sekretar Sekretarijata unutrašnjih poslova (SUP) Šibenik Ante Bujas je 20. kolovoza zatražio od općinskih vlasti u Kninu da uklone barikade s općinskih cesta, povuku straže i vrate oteto oružje. Kako kninske vlasti nisu ispunile njegove zahtjeve, SUP Šibenik je pripremio akciju uklanjanja barikada na graničnom području općina Drniš i Knin. Akciju je trebalo provesti u najvećoj tajnosti, noću, bez žrtava, koristeći trenutak iznenađenja tako da se pobunjenike zatekne nespremne. Međutim, većina policajaca srpske narodnosti iz policijskih postaja u Drnišu i Šibeniku odbila je sudjelovati u planiranoj akciji. 

Situacija se na kninskom području potom djelomično primirila. Prometne veze su uspostavljene, no i dalje se često promet prekidao postavljanjem barikada, pucanjem na vozila i postavljanjem eksploziva na željezničkoj pruzi. Međunacionalni odnosi na tom području bili su ozbiljno narušeni, a položaj Hrvata sve teži. Od sredine kolovoza 1990. šire kninsko područje nije više bilo u potpunosti pod nadzorom hrvatskih vlasti, što se najviše odnosilo na policijske snage.

Uz pomoć beogradskih medija, ovaj je događaj iskorišten u propagandne svrhe kako bi se pokazalo da nova hrvatska vlast napada srpsko stanovništvo na kninskom području. Također, »Balvan revolucija« nanijela je veliku štetu hrvatskom turizmu (i uopće gospodarstvu) jer se dogodila u jeku turističke sezone, kada se na području Dalmacije nalazio veliki broj stranih turista.

Ti su događaji utjecali i na situaciju na Banovini, gdje su u vrijeme provođenja referenduma o srpskoj autonomiji na petrinjskom području postavljene barikade, koje su petrinjski policajci uz pomoć mještana i djelatnika Šumarije Petrinja raščistili i uklonili. U Dvoru na Uni i u Glini također je došlo do okupljanja i prosvjeda srpskog stanovništva.

»Balvan revolucija« pokazala je da je srpsko vodstvo na kninskom području otvorenom pobunom krenulo u nasilno odvajanje dijela hrvatskog teritorija te da raspolaže i oružanom silom (policajcima koji su se odmetnuli iz hrvatskih policijskih postaja) na koju može računati.

Hrvatske su vlasti, uputivši policijske snage iz Zadra, Šibenika i Zagreba, srpskim pobunjenicima i jugoslavenskoj javnosti željele pokazati da ne će tolerirati neposluh lokalnih policijskih snaga te da će se Hrvatska odlučno suprotstaviti terorističkim akcijama.

Onemogućujući prelet helikoptera hrvatske policije, JNA se otvoreno svrstala na stranu srpskih pobunjenika, čime je dala do znanja kakva će biti njezina uloga u daljnjem razvoju događaja. Iako se u to vrijeme još službeno zalagala za očuvanje SFRJ, pokazala je da njezina uloga u slučaju sukoba u Hrvatskoj ne će biti »razdvajanje sukobljenih strana«, nego sprječavanje svake intervencije hrvatske policije, odnosno vojna pomoć pobunjenim Srbima. Istovremeno se već u lipnju 1990. jačanjem snaga Kninskog korpusa pripremala za moguću intervenciju na tome području.

Ovi se događaji iz kolovoza 1990. u hrvatskoj historiografiji najčešće smatraju početkom otvorene oružane pobune dijela Srba u Hrvatskoj. Srpska je strana događaje oko Knina sredinom kolovoza 1990. također smatrala početkom rata u Hrvatskoj te se 17. kolovoza u Republici Srpskoj Krajini (RSK) slavio kao Dan ustanka srpskog naroda. Krajnji cilj pobune bio je pripajanje dijela teritorija RH Republici Srbiji, odnosno stvaranje proširene srpske države. Nakon »Balvan revolucije« kao jedan od istaknutih vođa pobunjenih Srba u Hrvatskoj nametnuo se Martić, koji je sljedećih godina obnašao najviše dužnosti u vlasti RSK, najprije na mjestu ministra unutarnjih poslova, a zatim i predsjednika RSK.

Janja Sekula (2021–23)