Operacija Gusar (Maslenica)

Dolazak snaga Ujedinjenih naroda (UN) na privremeno okupirana područja Republike Hrvatske smanjio je intenzitet sukoba, no nije doveo do napretka u mirovnim pregovorima između hrvatske vlasti i srpskog vodstva u Kninu. Srpske snage odbile su svaki prijedlog o provedbi mirne reintegracije hrvatskih okupiranih područja, čak i tzv. ružičastih zona koje Vanceovim mirovnim planom nisu bila predviđene kao dio UNPA (United Nations Protected Areas, područja pod zaštitom UN) zona, a koje se UN sredinom 1992. bio obvezao vratiti u sastav Republike Hrvatske u što kraćem roku. Zbog toga, s ciljem oslobađanja dijelova okupiranoga teritorija i odbacivanja srpskih snaga od Zadra te radi uspostavljanja neometane cestovne komunikacije između sjevera i juga države, koja je rušenjem mosta kod Maslenice bila prekinuta od rujna 1991, Hrvatska je potkraj 1992. odlučila poduzeti vojnu operaciju. Naime, iz Dalmacije prema Zagrebu tada se prometovalo obilazno preko Paškoga mosta, uz neizbježno korištenje trajekta, što je znatno usporavalo put i uvjetovalo ga vremenskim prilikama, što Hrvatska zbog situacije na bojištima u Dalmaciji, ali i Bosni i Hercegovini više nije mogla trpjeti.

Imenovanja generala Janka Bobetka načelnikom Glavnog stožera (GS) Hrvatske vojske (HV) te brigadira Ante Gotovine zapovjednikom 6. operativne zone (OZ) Split imala su veliku važnost za planiranje i provođenje operacije. Na Gotovininu inicijativu, u svrhu što bolje pripreme, Zapovjedništvo 6. OZ Split bilo je premješteno u Zadar, gdje je ustrojeno Izdvojeno zapovjedno mjesto. Planiranje operacije pod kodnim nazivom Gusar službeno je počelo prvih dana siječnja 1993. Odluka o pokretanju napada donesena je 19. siječnja 1993, nakon što su vođe pobunjenih Srba ponovno odbile mogućnost mirovnog rješenja o normalizaciji prometa.

Smjerovi i provedba napada

1. Velebit (Libinje – Bukva – Tulove grede – Bobija)

Od ljeta 1992. položaje na Velebitu preuzele su Skupne snage Specijalnih jedinica policije (SJP) Ministarstva unutarnjih poslova (MUP) Republike Hrvatske koje su do kraja godine u vezanim akcijama kodnog naziva Poskok ovladale prostorom južnog dijela Velebita, područjem od Gospića do Rizvanuše te do planinskog vrha Visočica. Također su ustrojile uporišta u kojima je stalno boravilo oko 300 pripadnika SJP koji su učinkovito mogli kontrolirati eventualne pokušaje upada pobunjeničkih skupina na Velebitu. Zadaće SJP u operaciji Gusar bile su ovladavanje objektima Mali Alan, Velika i Mala Bobija, presijecanje komunikacije Obrovac – Mali Alan kraj Prezida, presijecanje komunikacije Gračac – Sveti Rok, presijecanje i ovladavanje komunikacijom Sveti Rok – Obrovac kod prijevoja Mali Alan te udar u desni bok srpskih snaga u području Obrovca, kako bi snagama HV bio olakšan prodor na glavnom smjeru napada. Snagama SJP su, kao vodiči i goniči konja, bili pridodani manji dijelovi domobranske bojne (db) Obrovac i 7. domobranske pukovnije (dp) HV. Uspjeh je ostvaren već prvog dana operacije (22. siječnja) kada su pripadnici SJP MUP presjekli komunikaciju Obrovac – Gračac koja vodi preko Velebita. Srpskim snagama koje su iz Gračaca preko Velebita krenule prema Obrovcu, pripadnici SJP priredili su zasjedu. Tom prilikom poginula su 22 pripadnika Srpske vojske Krajine (SVK). Nakon teških borbi na nepovoljnom planinskom terenu i u nepovoljnim klimatskim uvjetima, snage SJP preuzele su nadzor na širem području Velike i Male Bobije, Tulovih greda i Malog Alana, ključnih vrhova za nadzor Gračaca i Obrovca. U ovim borbama poginula su tri pripadnika SJP, devet ih je teško, a sedamnaest lakše ranjeno. Nakon uspješno odrađenih zadaća, snage SJP linije obrane predale su u nadzor snagama HV.

2. Novsko ždrilo / podvelebitsko područje (Rovanjska – Jasenice – Obrovac)

Oslobađanje prostora pod Velebitom (smjer napada: Rovanjska – Jasenice – Obrovac) bio je jedan od dva ključna cilja cijele operacije. Na ovom smjeru napadale su snage okupljene u Taktičku grupu (TG) 112 koju su činili dijelovi 112. brigade HV, db Obrovac, specijalnih postrojbi (SP) GS HV i vod 72. bojne Vojne policije (VP). Prvog dana operacije oslobođena je Rovanjska, a srpske snage potisnute su prema Novskom ždrilu. No, zbog nastalih problema u zapovjednom sustavu i snažnog otpora srpskih snaga, daljnje napredovanje nije išlo zamišljenim tijekom. Nakon dva dana preokret na bojišnici ipak je ostvaren osvajanjem brda Dračevac, odnosno uvođenjem snaga 6. gardijske brigade (gbr) HV iz Gospića. Njezin zapovjednik, pukovnik Mirko Norac, preuzeo je zapovjedništvo nad ovim smjerom napada, a uskoro i nad cijelom bojišnicom južnog Velebita. Poražene srpske snage potisnute su prema Obrovcu. Zauzeti su dominantni položaji i uzvišenja, oslobođena je sjeverna strana Novigradskog mora i omogućen je pristup Novskom ždrilu, čime su napokon stvoreni uvjeti za izgradnju pontonskog mosta radi ponovnog cestovnog spajanja Hrvatske.

3. Ravni kotari (Podgradina – Paljuv – Pridraga – Bruška i Suhovare – Veljane)

Na drugom ključnom smjeru Podgradina – Paljuv – Pridraga – Bruška nositelj napada bila je 4. gbr HV pod zapovijedanjem brigadira Mirka Šundova. Njezino dovođenje i priprema za borbena djelovanja na zadarskoj bojišnici bila je najzahtjevnija zadaća u fazi priprema za operaciju. Osim što je krajem 1992. ušla u preustroj, postrojbe brigade nalazile su se razmještene na području Zadra, Splita i Sinja, a dio na dubrovačkoj bojišnici. Zbog pogibije dvojice i ranjavanja devetorice pripadnika 3. bojne tijekom zapovjednog izviđanja prema Islamu Grčkom odlučeno je da se i ostatak snaga (1. pješačka bojna i topničko-raketni divizijun) brigade izvuče s Južnog bojišta i priključi snagama na zadarskom području. Također, brigadi je dodijeljena i bojna 7. dp HV, snage oko 350 pripadnika. U napad se 22. siječnja krenulo na smjerovima: Podgradina – Paljuv – Novigrad (glavni smjer) i Zeleni hrast – Islam Latinski – Islam Grčki – Kašić – Smilčić (pomoćni smjer). Unatoč gubitcima, do 27. siječnja 1993. uspješno su izvršene sve postavljene zadaće. Zbog premorenosti i gubitaka (devet poginulih i 54 ranjena pripadnika) pješačke bojne brigade izvučene su iz borbe, ali uslijed snažnog protunapada srpskih snaga neki dijelovi brigade vraćeni su kako bi obrambeno djelovali zajedno s postrojbama koje su preuzimale crtu. Do 30. ožujka 1993. u obrambenim aktivnostima poginulo je još osam pripadnika brigade. Dok je lijevo od 4. gbr napadala TG 112, desno od nje, smjerom Suhovare – Veljane, zasebni je smjer napada imala Borbena grupa (BG) 113, sastavljena uglavnom od ročnih vojnika, pripadnika 113. brigade HV te ojačana dijelovima drugih postrojbi; skupinama SP GS HV, 7. dp i VP. Napadna djelovanja BG 113 nisu donijela uspjeh, što je imalo negativne posljedice u obrambenoj fazi operacije.

4. Zadarski džep

Napadna djelovanja pokrenuta su i na taktičkim, pomoćnim smjerovima Briševo – Murvica – Smoković, Stara Karaula – Musapstan – Crno i Sv. Martin – Babin Dub – Zračna luka (ZL) Zemunik. Pod zapovijedanjem zapovjednika sektora, pukovnika Marinka Radasa, napadali su dijelovi 3. bojne 7. dp, pješačka satnija 93. zrakoplovne baze Zadar, mješoviti odred mornaričkog pješaštva Ugljan – Dugi otok, dijelovi SP GS HV – bojne Kralj Tomislav i bojne Zrinski, vod 264. izvidničko-diverzantske satnije Split, 53. bojna desantnoga mornaričkog pješaštva Split, db Biograd. Najznačajniji cilj bio je ovladavanje ZL Zemunik napadom iz više smjerova. Tijekom 22. i 23. siječnja 1993. ta zamisao nije realizirana, no kvalitetno djelovanje hrvatskoga topništva prisililo je srpske snage da napuste Zračnu luku. Hrvatske snage zatekle su opljačkane objekte i gusto minirani prostor unutar i oko ZL Zemunik. Dana 24. siječnja 1993. oslobođeno je više važnih točaka i dostignuta je crta: Crno – Travičina glava – Babin Dub – ZL Zemunik – Smoković. Nakon toga oslobođena su druga okupirana mjesta u području tzv. zadarskog džepa, a 26. siječnja i šire područje Škabrnje. Iako nije ovladano uporištem srpskih snaga u Gornjem Zemuniku, a posljedično je izgubljena važna kota Ražovljeva glava, čime je izravno bila ugrožena obrane Škabrnje, hrvatske snage su na ovom smjeru ipak postigle određeni uspjeh te grad Zadar više nije bio ugrožen iz neposrednoga zaleđa.

Protunapad srpskih postrojbi

Nakon poraza koji su im nanijele hrvatske snage, pobunjeni Srbi reorganizirali su svoje snage te su od 27. siječnja 1993. pokrenuli protunapad, operaciju kodnog naziva Čelik, s ciljem vraćanja izgubljenih područja. Osnovna formacija srpskih snaga na tome području bio je 7. sjevernodalmatinski korpus SVK kojem su nakon zakašnjelog proglašenja opće mobilizacije u pomoć počele pristizati odabrane postrojbe SVK, jačine bataljuna ili četa, iz drugih dijelova Republike Srpske Krajine (RSK) te razne dobrovoljačke postrojbe s područja Savezne Republike Jugoslavije (SRJ) i Republike Srpske (RS). Glavni nositelj borbenih zadaća 7. korpusa i kombiniranih srpskih snaga u pokušaju vraćanja izgubljenih područja bila je Prva operativna grupa (OG-1) ustrojena 29. siječnja 1993. pod zapovjedništvom pukovnika Dragana Tanjge. Sastavljena je bila od 92. motorizirane brigade, 7. mješovitog protuoklopnog artiljerijskog puka, 7. mješovitog artiljerijskog puka i jedinica koje su se kao ojačanja nalazile na tome području. Početkom veljače 1993. u OG-1 bilo je oko 7200 vojnika, od čega oko 2000 dragovoljaca. U sklopu OG-1 osnovani su manji privremeni sastavi, poput taktičkih i borbenih grupa, sastavljeni od grupa i cjelina iz raznih krajeva i jedinica, što je nepovoljno utjecalo na zapovijedanje i borbenu spremnost. Udarnu snagu u srpskom protunapadu činile su postrojbe za specijalne namjene i pripadnici postrojbe ALFA koju je ustrojio Dragan Vasiljković – kapetan Dragan. Od snaga pristiglih izvan teritorija RSK, valja izdvojiti Vukove s Vučijaka i Srpsku dobrovoljačku gardu (Tigrove) Željka Ražnatovića Arkana.

Borbena djelovanja odvijala su se u zadarskom zaleđu i području južnog Velebita, kao i širem području srednje Dalmacije. Zbog dugačke linije bojišnice (oko 100 km) i velikog broja postrojbi koje su se smjenjivale, hrvatska obrana organizirana je u pet sektora (tzv. modularni sustav). S obzirom na to da je srpska strana postupno dovodila najjače sastave, hrvatska strana morala je učinkovito reagirati te u borbu uključiti najbolje postrojbe gardijskih, kao i pričuvnih brigada, uglavnom organiziranih u taktičke grupe. Radi hitnog djelovanja pojedini dijelovi TG 2., 3. i 5. gbr HV prebačeni su helikopterima te izravno uvođeni u borbe za Kašić i Novigrad. U borbe na Velebitu od veljače se kao nositelj obrane uključila TG 1. gbr HV Tigrovi. Kasnije je uvedena TG 7. gbr HV Pume koja je preuzela linije od BG 113, odnosno djelovala na području Suhovara, u napadima na selo Drače, a kasnije je interventno premještena na bojišnicu šibenskoga zaleđa. Zbog intenziteta borbenih djelovanja dijelovi taktičkih grupa gardijskih brigada na ovoj bojišnici smjenski su djelovali gotovo cijele 1993, a snage TG 1. gbr HV Tigrovi zadržale su se na Velebitu do lipnja 1994. U obrambenim aktivnostima aktivno su sudjelovale i pričuvne postrojbe HV, kao i postrojbe mornaričkog pješaštva Hrvatske ratne mornarice. Obrana ostvarenih ciljeva postignutih operacijom Gusar (Maslenica) bila je daleko teži dio bitke za zadarsko zaleđe i Velebit. Obje strane u tom sukobu imale su višestruko veće gubitke nego u prvih pet dana koliko je službeno trajala operacija.

Srpske snage nisu uspjele ostvariti ključne ciljeve protunapada: osvajanje Kašića, potom Novigrada, kao ni povratak izgubljenih položaja na Velebitu. Iako su uvele svoje najbolje postrojbe i proširile sukob na područje većeg dijela sjeverne i srednje Dalmacije, jedini su uspjeh ostvarile u ponovnom osvajanju Škabrnje (operacija Kameleon) i nekoliko zaseoka u zadarskom zaleđu. Vojna nemoć nadomještena je uporabom topništva po civilnim ciljevima. Taj oblik terorističkog ratovanja vojni vrh pobunjenih Srba nazvao je »strategijom realne prijetnje«. Sve do kraja lipnja 1993. obalni gradovi sjeverne i srednje Dalmacije: Zadar, Šibenik i Biograd na Moru postali su meta topničkih udara. U srpnju 1993. predstavnici Hrvatske i pobunjenih Srba potpisali su Erdutski sporazum kojim je predviđeno da se hrvatske snage do 31. srpnja 1993. povuku s područja oslobođenog u siječnju 1993, uključujući most na Maslenici, ZL Zemunik i Hidroelektranu Peruću, čiji nadzor su trebale preuzeti Zaštitne snage Ujedinjenih naroda (United Nations Protection Forces, UNPROFOR), a s Civilnom policijom UNPROFOR u sela Islam Grčki, Kašić i Smoković trebala se vratiti srpska milicija. Kako se hrvatske snage nisu povukle do navedenog datuma, već 1. kolovoza, topništvo 7. korpusa počelo je gađati ZL Zemunik i novootvoreni pontonski most na Maslenici, kao i civilne ciljeve na području srednje Dalmacije.

Može se reći kako je puštanjem u promet pontonskog mosta u Novskom ždrilu i ZL Zemunik (18. srpnja 1993) cilj operacije Gusar (Maslenica) bio ostvaren. Srpske snage više nisu imale stvarnu mogućnost da vojnom silom promijene situaciju pa je na taj način i obrambena faza operacije privedena kraju. U sljedećim mjesecima borbena djelovanja bila su ograničena na povremeno otvaranje pješačke i minobacačke vatre te upade diverzantskih skupina, a linija razdvajanja hrvatskih i srpskih snaga ostala je nepromijenjena sve do operacije Oluja.

Neke značajke operacije Gusar (Maslenica)

U cjelini, borbe za oslobađanje zadarskoga zaleđa i južnoga dijela Velebita, kako tijekom napadnoga dijela operacije kodnog naziva Gusar, tako i kasnije, kada se tijekom obrambene operacije ustaljuje naziv Maslenica, mogu se okarakterizirati kao najdugotrajniji i po svome intenzitetu najsnažniji sukob tijekom Domovinskog rata. U njima su sudjelovale najbolje i najobučenije postrojbe s obje strane. Do završetka napadnoga dijela operacije na hrvatskoj strani poginulo je 25 vojnika i policajaca, a do kraja srpnja 1993. poginulo je 165 pripadnika hrvatskih snaga. U topničkim napadima na hrvatske obalne gradove u sklopu »strategije realne prijetnje« smrtno su stradavali civili te je pričinjena velika materijalna šteta. Gubitci srpske strane do sredine 1993. procijenjeni su na oko 190 poginulih i oko 750 ranjenih pripadnika. Obostrani gubitci bilježe se sve do kraja godine, kada još uvijek traju povremene pješačke borbe na području Velebita i Ravnih kotara, koje konačno prestaju potpisivanjem Zagrebačkog sporazuma 29. ožujka 1994. Značajka izravnih borbi i potvrda njihove jačine su stradavanja zapovjednika postrojbi. Primjerice, na hrvatskoj strani poginuli su Ivan Čule, načelnik topništva 4. gbr HV i Damir Tomljanović Gavran, zapovjednik sektora obrane Velebita, dok su na srpskoj strani poginuli pukovnik Momčilo Bogunović, zapovjednik 92. motorizirane brigade 7. korpusa SVK, zapovjednik motoriziranog bataljuna te brigade potpukovnik Živko Tišma i Veljko Milanković, zapovjednik elitne dragovoljačke skupine Vukovi s Vučijaka.

Iz više razloga bitku za zadarsko zaleđe i južni dio planine Velebit možemo smatrati prekretnicom u Domovinskom ratu. Sjever i jug Hrvatske iznova su prometno povezani, a ovladavanje Velebitom od strane Specijalne policije imalo je veliko značenje u provođenju operacije Oluja. Usporedo s operacijom Gusar (Maslenica) oslobođena je Hidroelektrana Peruća (28. siječnja 1993), čime je onemogućen plan pobunjenih Srba o dizanju brane u zrak te je osigurana redovitija opskrba Dalmacije električnom energijom. Ukupno je oslobođeno oko 1050 kvadratnih kilometara okupiranog teritorija. Također, hrvatska strana jasno je poručila međunarodnoj zajednici, koja je putem Rezolucije 802 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda od 25. siječnja 1993. zahtijevala prekid operacije i povratak hrvatskih snaga na početne položaje, da je spremna i odlučna oružano osloboditi sva okupirana područja ako pobunjeni Srbi nastave odbijati prijedloge o njihovoj mirnoj reintegraciji u sastav Republike Hrvatske.

S vojnog gledišta, hrvatska strana primijenila je novu dimenziju ratovanja. Kvalitetno se prilagođavala stanju na terenu te je u ovoj bitki po prvi puta, vrlo uspješno, koristila sve tri grane Oružanih snaga (pješaštvo, mornarica, zrakoplovstvo). Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, uvezano djelujući sa zrakoplovnim jedinicama MUP, imalo je značajnu ulogu u logističkoj potpori operacije. Tijekom operacije po prvi put u Domovinskom ratu uspostavljen je zračni most, a hrvatska strana upravo je manevarskim uvođenjem dijelova gardijskih postrojbi HV zračnom linijom izravno u bitku uspješno prikazala novu razinu vlastitih mogućnosti prilagodbe stanju na bojišnici. Na kvalitetan način bilo je koordinirano djelovanje topništva, pješaštva, inženjerije, logistike, oklopa, protuzračne obrane, elektronskog djelovanja itd., a u obrambenoj fazi operacije korištena je prednost djelovanja sustava bespilotnih letjelica. U operaciji Gusar (Maslenica) Hrvatska vojska stekla je niz potrebnih iskustava, ali su uočeni i vlastiti nedostatci. Upravo na temelju uočenih nedostataka i pogrješaka, na inicijativu brigadira A. Gotovine, u Šepurinama je utemeljeno Središte gardijsko za specijalističku obuku dočasnika Damir Tomljanović Gavran. U njemu su, po uzoru na najrazvijenije vojske, hrvatski dočasnici prošli obuku za najzahtjevnije vojne zadaće, da bi nakon povratka u matične postrojbe prenosili svoje znanje i odigrali značajnu ulogu u konačnom oslobađanju Hrvatske.

Tomislav Šulj (2021–23)