Operacija Bljesak

Stupanjem na snagu Sarajevskoga primirja 3. siječnja 1992, kojim su trebala prestati borbena djelovanja u Republici Hrvatskoj (RH), u zapadnoj Slavoniji ostalo je okupirano oko 600 km² teritorija – dijelovi općina Novske, Nove Gradiške i Pakraca. Položaj pobunjenih Srba u zapadnoj Slavoniji bio je nepovoljan jer su s tri strane bili okruženi slobodnim dijelovima Hrvatske. Jedina kopnena veza koja je povezivala to područje s područjem Bosne i Hercegovine (BiH) pod srpskom kontrolom bio je most na rijeci Savi kod Stare Gradiške. Za Hrvatsku je to područje imalo veliki prometno-strateški značaj jer su njime prolazile autocesta i željeznička pruga prema istoku Hrvatske. Hrvatsko vodstvo pokušavalo je pregovorima pronaći mirno rješenje povratka toga područja u ustavnopravni okvir RH, ne odričući se pritom ni legitimnog prava vojnog oslobađanja.

Planiranje i priprema operacije

S planiranjem, pripremom i organizacijom oslobađanja okupiranog područja zapadne Slavonije, kodnog imena Bljesak, započelo se u prosincu 1994. Provedba operacije povjerena je Zapovjedništvu Zbornog područja (ZP) Bjelovar koje je ojačano postrojbama Glavnog stožera Hrvatske vojske (GS HV) te snagama ZP Osijek i ZP Zagreb. Nakon dugotrajnih pregovora hrvatske su vlasti, uz posredovanje međunarodne zajednice, 2. prosinca 1994. s pobunjenim Srbima sklopile Gospodarski sporazum kojim je, između ostaloga, dogovoreno otvaranje autoceste Zagreb – Lipovac kroz okupirano područje zapadne Slavonije, što je ostvareno do kraja te godine. Otvaranjem autoceste došlo je do djelomične normalizacije odnosa između hrvatskih vlasti i krajinskih Srba i smirivanja napetosti na tom području na neko vrijeme. No, nestabilno stanje i privremena zatvaranja autoceste od strane pobunjenih Srba, kao i konačna odluka komandanta 18. korpusa Srpske vojske Krajine (SVK) o neotvaranju autoceste 30. travnja 1995, iako je bilo dogovoreno njezino otvaranje u 6.00 sati 1. svibnja, poslužili su hrvatskim vlastima kao povod za pokretanje operacije Bljesak.

Završne pripreme za Bljesak započele su krajem travnja 1995. mobilizacijom i dovođenjem postrojbi u područja djelovanja. Bilo je predviđeno da se operacija izvede u dvije etape u trajanju dva do tri dana, tijekom kojih je trebalo osloboditi cjelokupnu zapadnu Slavoniju, izbiti na rijeku Savu i organizirati obranu državne granice prema BiH. Glavne snage za napad grupirane su na smjerovima Nova Gradiška – Okučani (smjer Istok) i Novska – Okučani (smjer Zapad), a pomoćne snage na smjerovima Pivare – Stara Gradiška (smjer Istok), Novska – Jasenovac (smjer Zapad) i Pakrac – Lipik – Bijela Stijena (smjer Sjever). Plan je bio da se napredovanjem sa zapada i s istoka u smjeru Okučana, usporedo s autocestom, okupirano područje presiječe na dva dijela, dok su pomoćne snage trebale izbiti na rijeku Savu i spriječiti dolazak srpskih pojačanja iz BiH.

Zadaću obrane okupiranoga područja zapadne Slavonije imao je 18. korpus, najmanji i najslabiji korpus SVK, koji je u svom sastavu imao tri pješačke brigade, dva odreda, taktičku grupu, pozadinsku bazu, bataljun za intervencije i topničke postrojbe. Nedovoljno popunjen, imao je oko 4800 pripadnika, a prema nekim izvorima i manje.

Neposredno prije početka operacije, veće skupine pripadnika Specijalne policije Ministarstva unutarnjih poslova (MUP) RH neopaženo su se ubacile u dubinu okupiranog teritorija, sa zadaćom ovladavanja ključnim objektima na smjeru djelovanja hrvatskih snaga i sprječavanja konsolidacije srpskih snaga. Snage Specijalne policije bile su podijeljene u dva sektora (A i B) na istoku i na zapadu. Zadaća Skupnih snaga Specijalne jedinice policije bila je presijecanje okupiranog područja iz smjera zapada i istoka i spajanje u mjestu Trnakovac na cesti Okučani – Pakrac.

Početak operacije

Operacija je počela u 5.21 sati 1. svibnja 1995. napadom hrvatskih snaga duž cijele crte zapadnoslavonskog bojišta. Prethodno su hrvatske vlasti obavijestile Ujedinjene narode (UN) o početku operacije. Radi postizanja učinka iznenađenja, operacija je započela bez klasične topničke pripreme. Krenuvši u napad, hrvatske pješačke i oklopno-mehanizirane snage, uz snažnu podršku Hrvatskog ratnog zrakoplovstva (HRZ), topničko-raketnih sustava i ubačenih izvidničko-diverzantskih skupina, uspjele su probiti dobro utvrđene položaje na prvoj crti obrane pobunjenih Srba, organizirane u sustavu jakih otpornih točaka.

Provedba operacije na smjeru Zapad

Zadaću napada na smjeru Zapad dobile su taktička skupina 3. gardijske brigade (gbr), 125. domobranska pukovnija (dp) i 2. bojna 1. gbr HV. Za topničko-raketnu podršku na smjeru Zapad ustrojena je topničko-raketna skupina (TRS) Zapad. Uz postrojbe HV, na smjeru Zapad djelovale su i snage specijalne policije – Specijalne jedinice policije (SJP) Policijske uprave (PU) bjelovarsko-bilogorskeOmege, SJP PU zagrebačke Alfe, SJP PU varaždinske Rode, SJP PU sisačko-moslavačke Osa, SJP PU krapinsko-zagorske Barun, dio SJP PU karlovačke Grom, SJP PU primorsko-goranske Ajkule i dio SJP PU istarske Bak.

Glavne snage za napad grupirane su na smjeru Novska – Okučani, u zahvatu autoceste, s ciljem brzog prodora u dubinu okupiranoga teritorija prema Okučanima. Pomoćni smjerovi napada bili su Novska – Jasenovac i Novska – Mostine – Jablanac na kojima su hrvatske snage dobile zadaću blokirati Jasenovac, izbiti na državnu granicu na Savi te spriječiti dovođenje srpskih pojačanja iz BiH. Okupirano područje na tom smjeru napada branila je 98. pješačka brigada 18. korpusa SVK i Taktička grupa 1 (TG-1).

U jutarnjim satima na više mjesta probijena je dobro utvrđena prva crta obrane srpskih snaga, što je omogućilo brz i neometan prodor u dubinu okupiranoga područja. Srpske snage pružile su jači otpor na Kričkom brdu i kod sela Kričke, na Pakleničkom kanalu i u selu Paklenica. Nakon proboja prve crte, sustav obrane SVK se urušio, a njeni pripadnici počeli su se povlačiti prema Okučanima, pružajući tek mjestimično jači otpor. Napredujući preko brdovitog i šumovitog terena, hrvatske snage oslobodile su nekoliko sela i važnih kota, prodrijevši iz smjera Novske do kraja dana do Vrbovljana. Nakon snažnih borbi, pripadnici SJP PU kutinske Ris u večernjim satima zauzeli su selo Benkovac Okučanski čime je srpskim snagama presječena važna cesta Pakrac – Okučani. Oko 23.00 sata u Benkovcu Okučanskom spojile su se Skupne snage SJP koje su napredovale s istoka i zapada čime se sjeverni dio okupiranoga područja našao u okruženju, a snage 18. korpusa SVK razbijene su na dva dijela. Iako je u večernjim satima bilo moguće ući u Okučane, od toga se odustalo zbog kaosa koji je vladao u mjestu, gdje su se nalazili izmiješani civili i vojnici, te zbog zastoja u napadu na cesti Okučani – Stara Gradiška koju su srpske snage uporno branile jer je to bio jedini put za izvlačenje prema BiH. Cesta je do kraja dana stavljena pod nadzor HV čime je srpskim snagama onemogućeno dovođenje pojačanja iz BiH.

Na pomoćnom smjeru napada, razbivši srpsku obranu na kanalu Strug, hrvatske snage su u poslijepodnevnim satima ušle u Jasenovac i Mostine, čime je ostvaren uspjeh koji nije bio planiran za prvi dan operacije.

Idućega dana hrvatske postrojbe, ojačane borbenom skupinom 1. hrvatskog gardijskog zdruga (HGZ) te jednom bojnom 104. brigade HV nastavile su napredovati u zahvatu autoceste i stare ceste Rajići – Okučani s ciljem spajanja s hrvatskim snagama koje su napredovale iz smjera istoka. Oko 13.00 sati te snage počele su ulaziti u Okučane gdje se, bez otpora, oko 13.20 sati spajaju s hrvatskim snagama s istoka. Sjeverno od Okučana organizirana je obrana s ciljem sprječavanja izvlačenja opkoljenih srpskih snaga s pakračkog područja. Na pomoćnom smjeru napada oslobođene su Košutarice i Mlaka. Organiziranog otpora srpskih snaga drugoga dana operacije gotovo da i nije bilo, nego su u neredu i panici napuštali položaje te su se, pomiješani s civilima, izvlačili prema Staroj Gradiški, odnosno BiH.

Zaključno s 2. svibnjem završila su borbena djelovanja na smjeru Zapad. Na Savi je organizirana obrana s ciljem sprječavanja protuudara s desne obale rijeke, a snage SJP izvršile su pretragu terena u potrazi za zaostalim skupinama razbijenih srpskih snaga.

Provedba operacije na smjeru Sjever

Na smjeru Sjever bile su angažirane 105. brigada i 52. dp HV, ojačane topovima iz 127. brigade HV. One su se iz aktivne obrane naknadno uključile u napadna djelovanja na smjeru Pakrac – Lipik – Bijela Stijena, u skladu s napredovanjem hrvatskih snaga na drugim smjerovima napada. Šire područje Pakraca branili su 51. pješačka brigada te 59. i 63. odred 18. korpusa SVK.

Zbog brzog napredovanja hrvatskih snaga na smjerovima Istok i Zapad, oko 7000 srpskih vojnika i civila našlo se u okruženju na području Pakraca, Gavrinice, Omanovca i Šeovice. Prema zapovijedi komandanta 18. korpusa SVK poslijepodne 2. svibnja, oni su tijekom iduća dva dana trebali predati oružje snagama UN, što je dogovoreno s hrvatskom stranom. Kako su okružene srpske snage odugovlačile s predajom, a postojala je opasnost da će se pojedine naoružane skupine pokušati probiti iz okruženja, hrvatskim je snagama zapovjeđeno da ih se prisili na bezuvjetnu predaju. Na područje Pakraca helikopterima je prebačena ojačana satnija 81. gardijske bojne (gb). Napad hrvatskih snaga počeo je u 14.00 sati snažnim topničkim udarima po području Šumetlice, Brusnika, Kraguja, Japage, Čaglića i Omanovca, nakon čega je uslijedio pješački napad. Oko 17.00 sati započela je bezuvjetna predaja pobunjenih Srba te se u iduća dva sata predalo oko 1500 srpskih vojnika i nekoliko tisuća civila. Time je operacija na smjeru Sjever bila dovršena. Oko 500 vojnika i policajaca koji se nisu htjeli predati nastavili su gerilsko ratovanje po šumama Papuka i Psunja. Dio njih se tijekom sljedećih tjedan dana uspio izvući preko Save na teritorij BiH pod srpskom kontrolom, dok su se ostali predali hrvatskoj policiji 20. svibnja 1995. Zarobljenici su odvedeni u internaciju u Požegu, Bjelovar i Varaždin odakle su, pod uvjetom da nisu bili počinili zločine, nakon saslušanja pušteni. U korektno postupanje hrvatskih vlasti prema zarobljenicima uvjerili su se predstavnici međunarodnih organizacija.

Provedba operacije na smjeru Istok

Zadaću napada na smjeru Istok dobili su diverzantski odred GS HV, 4. bojna 5. gbr, 121. dp, 80. gb, 81. gb, 1. bojna i tenkovski vod 123. brigade te oklopno-mehanizirana satnija 105. brigade HV. Za topničku podršku ustrojen je TRS Istok. Uz postrojbe HV, na smjeru Istok djelovale su i snage Specijalne policije – SJP PU brodsko-posavske Šimini anđeli pakla, SJP PU vukovarsko-srijemske Krpelj, SJP PU sisačko-moslavačke Osa, SJP PU osječko-baranjske Orao, SJP PU požeško-slavonske Trenk i SJP PU koprivničko-križevačke Ban te Antiteroristička jedinica Lučko. One su trebale rasjeći okupirano područje sjeverno od ceste Novska – Nova Gradiška u pozadini srpskih snaga te se spojiti na području Trnakovca sa snagama SJP koje su napredovale sa zapada. Glavne snage za napad grupirane su na smjerovima Mašička Šagovina – Cage – Okučani i Nova Gradiška – Okučani. Pomoćni smjer napada bio je Pivare – Stara Gradiška. Nasuprot hrvatskim snagama nalazila se 54. pješačka brigada 18. korpusa SVK i manje policijske snage.

Hrvatske snage probile su već u jutarnjim satima 1. svibnja na više mjesta dobro utvrđenu prvu crtu obrane srpskih snaga. Za razliku od novljanskog, na novogradiškom smjeru napada srpske su snage uspjele organizirati drugu crtu obrane i zaustaviti planirano napredovanje hrvatskih postrojba. Pružen je snažan otpor na šumovitom području Prašnika, oko sela Novi Varoš i na području Ivanovac – Bobare – Čaprginci – Trnakovac. Oko 20.30 sati hrvatske snage ušle su u Novi Varoš s južne i sjeverne strane, no nisu uspjele ovladati selom zbog jakog otpora srpskih snaga koje su branile cestu Okučani – Stara Gradiška.

Drugoga dana operacije hrvatske snage, ojačane 2. bojnom 3. gbr i 2. bojnom 5. gbr, nastavile su napad prema Okučanima u koje su bez otpora ušle oko 13.20 sati. Zbog otpora srpskih snaga u povlačenju prema Staroj Gradiški i BiH, hrvatske snage su se morale povući na rub šume Prašnik i odustati od zaprječivanja ceste Okučani – Stara Gradiška koja je ostavljena slobodnom za izvlačenje srpskih snaga i civila. Glavne borbe vođene su za šumu Prašnik i sela Novi Varoš i Donji Varoš, kojima su hrvatske snage ovladale tijekom poslijepodnevnih sati i do 22.00 sata izbile na most na rijeci Savi, čime je uglavnom bila izvršena zadaća na smjeru Istok. Srpske snage još su odolijevale samo na području Ivanovca i Omanovca.

Oko 9.00 sati 3. svibnja hrvatske su snage izbile na rijeku Savu na crti Gornji Varoš – Stara Gradiška te ušle u Staru Gradišku, dok istovremeno snage Specijalne policije ovladavaju Ivanovcem. Područje Omanovca oslobođeno je ujutro 5. svibnja 1995. čime je pod kontrolu hrvatskih snaga došlo i posljednje uporište srpskih snaga u zapadnoj Slavoniji.

Značajke i posljedice operacije Bljesak

U operaciji Bljesak sudjelovalo je i Hrvatsko ratno zrakoplovstvo (HRZ) čiji su zrakoplovi i helikopteri od 1. do 4. svibnja 1995. izvršili 71 polijetanje. Borbeno su djelovali po zapovjednim mjestima i utvrđenim objektima krajinskih Srba te mostovima na kanalu Nova Sava i na rijeci Savi u Staroj Gradiški. Tijekom borbenih djelovanja, oko 13.00 sati 2. svibnja kraj Stare Gradiške, srpsko protuzračno topništvo je s područja BiH oborilo zrakoplov MiG-21 kojim je upravljao Rudolf Perešin.

Nakon uspješnog oslobađanja dotad okupiranog područja i izbijanja na državnu granicu s BiH, hrvatske snage prešle su u obranu. Od 10. svibnja zapovijedanje svim snagama na području zapadne Slavonije preuzimaju snage ZP Bjelovar.

Znajući da se samostalno ne mogu obraniti, zapadnoslavonski Srbi tražili su i očekivali pomoć Knina, bosanskih Srba te Vojske Jugoslavije, no ta je pomoć izostala. Vojna pomoć iz drugih krajeva Republike Srpske Krajine (RSK) bila je zanemariva, što je negativno utjecalo na moral zapadnoslavonskih Srba. Shvativši kako vojna pomoć ne će doći, suočeni s teškim vojnim porazom, pobunjeni Srbi pribjegli su terorističkim metodama te su 2. i 3. svibnja 1995, uz Sisak, Karlovac i druge gradove raketirali središte Zagreba kazetnim bombama iz višecijevnog lansera raketa Orkan. Pritom je smrtno stradalo šestero civila i jedan policajac, a ranjeno je najmanje 176 civila. Odluku o raketiranju Zagreba donio je Milan Martić, predsjednik RSK, uz potporu Glavnog štaba SVK. Gađanje ključnih, uglavnom civilnih ciljeva po Hrvatskoj bila je okosnica plana aktivne obrane i »strategije realne prijetnje«, osmišljene u Beogradu.

Usporedo sa sukobima, zbog pritiska međunarodne zajednice, hrvatske vlasti pristale su na pregovore s predstavnicima Srba s okupiranoga područja RH koji su započeli poslijepodne 1. svibnja u zračnoj luci na Plesu. Tijekom pregovora, srpski pregovarači i predstavnici Operacije Ujedinjenih naroda za obnovu povjerenja u Hrvatskoj (United Nations Confidence Restoration Operation, UNCRO) tražili su obustavu operacije i povlačenje hrvatskih snaga na početne položaje kako bi se pokušalo pronaći mirno rješenje, što hrvatsko izaslanstvo nije prihvatilo.

Većina Srba napustila je područje zapadne Slavonije prije dolaska HV, a velik broj preostalih Srba s područja Pakraca, iako nisu bili prisiljeni, odlazi tijekom svibnja i lipnja 1995. Uzroke treba tražiti u njihovu strahu i nepovjerenju prema hrvatskim vlastima te činjenici da velika većina njih nije željela prihvatiti i priznati hrvatsku vlast. Njihov odlazak dijelom je proveden operacijom »Sigurni prolaz« koju je, pod pritiskom srpskoga vodstva iz Knina i uz prijetnju nastavka bombardiranja Zagreba, organizirao UN.

U operaciji Bljesak hrvatske su snage, brojnosti oko 7200 vojnika i pripadnika SJP, za samo četiri dana oslobodile oko 600 km² preostalog okupiranog područja zapadne Slavonije. Operacija je bila odlično koordinirana što je bilo vrlo važno jer su hrvatske snage napredovale jedne prema drugima sa zapada i istoka prema središtu okupiranog područja pa je postojala opasnost stradavanja od prijateljske vatre. Postrojbe HV i Skupne snage SJP, pod zajedničkim zapovjedništvom GS HV, pokazale su visoku razinu osposobljenosti i spremnosti za izvršavanje zahtjevnih napadnih djelovanja, što će još više doći do izražaja u Oluji u kolovozu 1995.

Tijekom operacije Bljesak poginula su 42 hrvatska vojnika i policajca, dok su 162 ranjena, od kojih su još devetorica preminula od posljedica ranjavanja. Srpski gubitci procijenjeni su na 350 do 450 mrtvih te između 1000 do 1200 ranjenih. Tijekom sukoba srpske snage doživjele su brzi i potpuni poraz, koji je njihovo vodstvo okarakteriziralo kao »najveći poraz SVK od njenog stvaranja«.

Ivan Brigović (2021–23)